Znam za neizmerne i bolne samoce,
kad sat mre necujno,kao cvet sto vene,
i kad srce prazno prestaje da hoce
ni vence pobede ni ljubavi zene.
Znam za neprohodne samoce bez daha,
kad konci sa svacim padnu pokidani,
i u kojim srce zastane od straha;
kad svemu oko nas izgledamo strani.
Kad nas oci stvari ravnodusno motre,
i dusa pred sobom prestravljena stane;
i sopstvena povest kad se cela potre;
i kad je od leda suza koja kane.
Ni seme u brazdi ni stopa na putu,
i kako je teska sena koju vucem!
Kanda tudje srce bije u mom kutu?
Sve svetle palate zivota pod kljucem!
Vaj,koliko puta umireno? Ko bi
znao za sve tmine pod suncem! I zna li
iko sva bespuca u sutonu dobi?
I kako smo cesto oci zatvarali?
Ducic